Diližansa: kako je radila i kako se u njoj putovalo

Diližansa je bila javna četverokotačna kočija koja je prevozila putnike koji plaćaju i manje pošiljke na fiksnom putu i prema voznom redu. Obično su je vukla četiri konja, ponekad šest. Konji nisu izdržali cijeli put, pa je ruta bila podijeljena na dionice od obično 10 do 15 milja, odnosno oko 16 do 24 km. Na kraju svake dionice, najčešće kod gostionice, čekala je odmorena zaprega — konji upregnuti zajedno pred jedno vozilo. Od tih dionica, na engleskom stages, diližansa je dobila engleski naziv stagecoach.

Čak ni zamjena konja nije od diližanse činila brz način putovanja. Do kraja 18. stoljeća išla je u prosjeku oko 8 km na sat i u jednom danu prevalila oko 100 do 110 km. Udobnost i brzina došle su tek s boljim cestama i s ovješenjem sanduka u kojem su sjedili putnici: najprije na kožnim remenima, kasnije na čeličnim oprugama. Kad su u 1830-ima počeli voziti vlakovi, diližanse su postupno nestajale s glavnih ruta. Na modelu diližanse možeš vidjeti što ju je činilo putničkim strojem: ovješenje sanduka, zakretnu prednju osovinu i mjesta za putnike i prtljagu.

Kako je diližansa radila: konji, kotači i ovješenje

Diližansa je spajala tri rješenja bez kojih teška, puna kočija ne bi daleko otišla na tadašnjim cestama: zapregu koja je vukla i kočila, podvozje koje je moglo skretati i ovješenje koje je prigušivalo udarce.

• Zaprega i oje. Konji su bili upregnuti u parovima. Prednji par je usmjeravao, stražnji je stajao najbliže kočiji i vukao ojem — drvenom grejom spojenom na prednju osovinu. U nizbrdici su se stražnji konji naslanjali na remen oko sapi spojen na oje i tako usporavali kočiju. Američke diližanse tipa Concord imale su i drvene kočne papuče koje je kočijaš nogom pritiskao na željezne obruče stražnjih kotača.
• Zakretna prednja osovina. Osovina je osovina na kojoj se okreću dva kotača. Stražnja osovina bila je fiksirana na podvozje; prednja se okretala oko okomitog klina u sredini. Budući da je oje išlo na prednju osovinu, konji su je u zavoju usmjeravali u novi smjer. Prednji kotači bili su obično manji od stražnjih da u zavoju stanu bliže ispod vozila i da kočija skrene na manjem prostoru.
• Ovješenje sanduka. Sanduk u kojem su sjedili putnici na starijim vozilima uopće nije bio ovješen. Kasnije je visio na debelim remenima od više slojeva kože koji su prolazili ispod poda i bili pričvršćeni na podvozje. Sanduk se njihao naprijed, natrag i bočno i tako prigušivao udarce kotača. U Roughing It (1872) Mark Twain usporedio je američku diližansu Concord s kolijevkom na kotačima.

Čelične opruge pojavile su se na kočijama već krajem 17. stoljeća, ali su se proširile tek kasnije. Godine 1804. engleski kočijaš Obadiah Elliott patentirao je eliptične lisnate opruge — dva luka čeličnih traka spojena na krajevima. Sanduk je tada ležao na oprugama kod osovina, a teška uzdužna greda ispod vozila više nije bila potrebna. Na glađim engleskim cestama opruge su zamijenile remene. U Americi, gdje su ceste često bile samo staze s brazdama, natovarena kočija u rupama gnječila je opruge do podvozja i one nisu izdržale, pa su tamo graditelji ostali na remenima.

Kako je izgledalo putovanje diližansom i zašto je trajalo dugo

Putovanje diližansom značilo je puno vozilo, fiksni vozni red i stajanja. Unutra je obično sjedilo četiri do šest putnika; drugi su putovali na krovu, a jedan i na kočijaševu sjedalu, povišenoj klupi sprijeda. Prtljaga je išla na krov ili u sanduk straga. Na britanskim poštanskim diližansama oružani čuvar stajao je kod poštanskog sanduka straga.

Zamjena konja na postaji bila je kratka, ali su putnici stajali i u gostionicama jesti, piti ili prenoćiti. U Americi, gdje su ceste bile lošije, ljudi su se stiskali na tvrdim klupama, a kad su konji na teškim dionicama išli korakom, dio puta bolje se išao pješice uz vozilo. Zašto je putovanje trajalo dugo objašnjavaju tri stvari:

• Ritam konja. Zaprega s teškom kočijom do kraja 18. stoljeća išla je u prosjeku oko 8 km na sat. Svježi konji na postajama držali su ritam, ali svaka zamjena i svako stajanje produljivali su ukupno vrijeme.
• Ceste. Neasfaltirane ceste s brazdama usporavale su vozilo, a s kišom ili mrazom često se uopće nije moglo putovati. Kad su se u Engleskoj proširile održavane ceste s cestarinom i podloga od drobljenog kamena, prosječna brzina porasla je s oko 10 na 13 km na sat.
• Ovješenje. Kočija bez ovješenja ili obješena na remenima jako je tresla i njihala se u rupama. Brzina diližansi porasla je tek kad su se boljim cestama pridružile čelične opruge.

Kako se putovanje postupno ubrzavalo pokazuju ove engleske dionice:

Zašto je diližansu istisnula željeznica

Željeznica je diližansi oduzela ono na čemu je stajala njezina trgovina: brzinu i poštu. Diližanse i poštanske kočije nisu mogle konkurirati brzini vlakova, a pošta je brzo prešla na tračnice. Lokomotiva osim toga ne treba svježu zapregu svakih nekoliko desetaka kilometara.

Između Liverpoola i Manchestera željeznica je poštu prvi put prevezla 11. studenoga 1830. Početkom 1840-ih većina diližansi koje su polazile iz Londona više nije vozila. Diližanse su se zadržale gdje tračnice još nisu stizale: u udaljenim dijelovima Engleske do 1850-ih, u Francuskoj na nekim mjestima do dolaska autobusa. Kroz Sjedinjene Države vozile su dok 1869. nije bila gotova željeznica od obale do obale, a američke diližanse Concord ostale su u redovnoj službi do 20. stoljeća.

Diližansa dakle nije nestala odjednom. Povlačila se dionicu po dionicu kako su se tračnice širile. Kako radi stroj koji ju je zamijenio, čitaš u članku Parna lokomotiva: kako para okreće kotače i što pokaže model.

Što primijetiti na modelu diližanse

Drveni model diližanse ne pokazuje koliko je brzo išla, nego kako je bila građena. Što točno tvoj model kopira vidiš iz uputa i slika. Dok gledaš, primijeti ove točke:

• Ovješenje sanduka. Pogledaj sa strane ispod sanduka i potraži remene ili lukove opruga između sanduka i podvozja. Zatim lagano pritisni prstom jedan kut sanduka. Ako se sanduk pomakne i vrati, model kopira ovješenje. Ako se ne pomakne, ovješenje je samo naznačeno oblikom — ne pritišći dalje sanduk da se spojevi ne olabave.
• Prednja osovina. Lagano zavrti oje ili prednji dio podvozja u stranu. Ako se prednja osovina okreće oko klina a stražnja ostaje ravna, model skreće kao prava kočija. Usporedi i veličinu kotača: manji prednji u zavoju stanu bliže ispod vozila. Kad je osovina tvrda, stani i pogledaj u uputama treba li se okretati prije nego što forsiraš dalje.
• Prijenos gibanja. Ako model ima mehanizam, na primjer glazbenu kutiju, gurni ga lagano po stolu i promatraj koji kotač ili osovina se okreće s mehanizmom. Gdje zupčanik dodiruje osovinu, gibanje kotača prelazi na mehanizam. Kad mehanizam stoji dok se mičeš, kotači možda klize po stolu ili nešto blokira zupčanike.
• Mjesta za ljude i prtljagu. Nađi kočijaševo sjedalo sprijeda, vrata sanduka, stepenicu i sanduk ili platformu za prtljagu. Svaki od tih dijelova pripada nečemu u putovanju diližansom: sjedalo kočijašu, sanduk i krov putnicima, sanduk kovčezima ili pošti.

Ako se kotači ili osovina na gotovom modelu teško okreću ili mehanizam zapinje, koraci za pronalaženje trenja stoje u članku Mehanizam se zaglavljuje: kako pronaći trenje i ukloniti ga.

Te dijelove možeš, na primjer, pogledati na modelu Drvena mehanička 3D slagalica - Diližansa ROKR AMKA1. Prema opisu trgovine možeš ga vući, skreće do 25 stupnjeva lijevo i desno i u pokretu svira melodiju Greensleeves. Ima i stepenice, otvorivi prostor za stvari i vrata. Prema podacima trgovine predviđen je od 14 godina.

Česta pitanja